Otišla u mirovinu pa počela voziti taxi: ‘Svoj posao obožavam, a reći ću vam i što me klijenti najčešće pitaju’

Svaki put kada naručimo taksi, strepimo tko će nas dočekati. Ipak, osmijeh nam se uvijek pojavi na licu kada vidimo ženu za volanom. Takav prizor nije čest, a prvo pitanje koje postavljamo uvijek je, kako ste se odlučili za ovaj posao? Odgovor nam je dala taksistkinja Dobrila Vučković.

„Davno prije kada je Taxi Cammeo došao u Hrvatsku radila sam u banci, tada sam imala priliku raditi i na nekakvim poslovima gdje su bile evidentirane plaće taksista, što je meni bilo baš interesantno. Tada sam u šali, rekla kako ću i ja, jednog dana kada se umirovim, voziti taksi“, prisjetila se je svoje želje Dobrila, i eto, gotovo 25 godina nakon toga jedna je od rijetkih taksistkinja u Hrvatskoj, a mnogi Bjelovarčani imaju sreću da ih upravo ona vozi.

„Par mjeseci nakon umirovljenja kupila sam auto, otišla u Zagreb, položila za taksi vozača i krenula raditi u jednoj firmi. Tako sam tamo i počela voziti taksi, te sam nekih 4-5 mjeseci provela tamo“, kazala je Vučković, kojoj se je ubrzo posrećilo pa se je prebacila u Bjelovar.

„U Bjelovaru sam tako radila skoro tri godine za jednu firmu. Točno 30. prosinca 2025. mi je bio posljednji dan i nakon toga odlučila sam se za pokretanje svog obrta“, istaknula je Vučković za koju ovo nije bio velik zalogaj s obzirom na to da je mnogo ljudi zna.

Zanimljivo je napomenuti kada je radila u sustavu taksi vozila vožnje su joj stizale nasumično, tako su se mnogi korisnici iznenadili kada bi u automobilu ugledali ženu.

„Bilo je vrlo interesantno, ljudi se uvijek iznenade. Odmah krene konverzacija: „Od kud ste? Što radite? Kako ste došli ovdje? Je li vam teško?“ Slijede komentari, pohvale: „Lijepo ste obučeni!“ Ili, tipičan ženski razgovor kod frizera – klasika: „Koju kremu koristite?“, pojasnila nam je Vučković koja za sebe kaže da je uvijek vesela i srdačna, a nerijetko se desi da joj i muškarci pohvale vožnju.

„Jedan mi je mladić rekao čak da bih mogla voziti i kamion. Bude tu svakakvih situacija. Mnogo puta dođe neko pijan od muškaraca u auto. Na prvi trenutak su u nevjerici kada vide ženu za volanom, a većinu ih odmah obuzme sram. Pogledaju me i kažu: „Gospođo, oprostite, malo smo si popili, ali bit ćemo dobri.“ Fascinira me koliko se ti ljudi trude da budu fini i kulturni, da ipak normalno razgovaramo“, kazala je Vučković, no s druge strane ima tu i negativnih iskustava.

„Bio je jedan mladić koji je izašao iz vozila i nije platio, jednostavno je pobjegao. Kasnije smo se znali par puta susresti u gradu, a on bi mi se samo nasmijao“, prisjetila se Vučković koja trenutačno najčešće vožnje ima po Bjelovaru, Križevcima i Virovitici, a kako kaže, svaki dan joj je drugačiji. Nekad napravi 300, a nekada tisuću kilometara.

„U posebnom sjećanju mi je ostao i djed kojeg sam vozila iza Krašića. Bio je fantastičan, imao je 80 i nešto godina, žena ga je ostavila prije nekoliko godina i on se odlučio potpuno od nje razvesti. Imao je dokument crno na bijelo o rastavi te je odlučio potegnuti sve do nje da joj donese tu potvrdu o rastavi braka“, kazala je Vučković, a tijekom cijele vožnje djed se šalio upravo na svoj račun.

Dobrila je svoje klijente vozila i preko granice, bila je u Medvodama u Sloveniji, a s drugim klijentima je dočekala Novu godinu u Prnjavoru u Bosni i Hercegovini.

„Moj dan je uvijek raznolik i to je posebnost ovog posla. Dižem se oko 4 ujutro, putujem iz Grubišnog Polja za Bjelovar. Najčešće imam već stalne klijente koje vozim na posao i slično. Radni dan mi traje do sedam-osam sati, ovisno kako imam koju vožnju. Petak i subotu se trudim raditi noćne vožnje, ima tu puno mladih koji izlaze i trebaju prijevoz“, pojasnila je Vučković te napomenula kako je ovaj posao idealan za žene, po njenom mišljenju, one su puno srdačnije i sposobnije od muškaraca.