HDZ pali požare da bi skrenuo pozornost s Gospića?! Kad politička borba postane borba protiv stvarnosti

Po političkim Facebook grupama i među samozvanim internetskim „istražiteljima“ jučer se brzinom požara širila tvrdnja da HDZ namjerno podmeće požare kako bi skrenuo pozornost javnosti sa slučaja otpada u Gospiću.

Dokaza dakako nema, jer smisao takvih tvrdnji jest da ostanu bez dokaza. U svijetu teorija zavjere dokazi ionako nisu potrebni.

Mogu razumjeti da dio građana nije zadovoljan činjenicom da su hrvatski birači tri puta zaredom dali Andreju Plenkoviću i HDZ-u mandat za upravljanje državom. Mogu razumjeti i frustraciju stranaka koje su više od desetljeća uglavnom u oporbi. To je politika.

Ali tvrditi da politička stranka pali vlastitu zemlju kako bi nekoliko dana promijenila temu u medijima više nije politička kritika. To je političko huškanje u kojem je potpuno nestala granica između činjenice, sumnje i izmišljotine.

I upravo je to krajnja točka obrasca koji slučaj Gospić prati od početka.

Iznošene su dramatične tvrdnje o ekocidu, zagađenoj vodi, zdravstveno neispravnoj hrani, ugroženosti velikog dijela Hrvatske, potrebi iseljavanja stanovništva, neprovođenju mjerenja, lažiranju njihovih rezultata pa čak i povećanoj pojavnosti karcinoma. Nisu ih potaknuli hejteri s društvenih mreža, nego pojedini mediji koji već odavno ne skrivaju u čijoj su funkciji. Za te katastrofične tvrdnje nije iznesen niti jedan dokaz.

A kada se svaka sumnja počne predstavljati kao dokazana činjenica, svaka nova tvrdnja mora biti još dramatičnija od prethodne. Tako nastaje spirala dezinformacija. A na njezinu kraju dobijemo tvrdnju da vlast podmeće požare.

I to, apsurd je potpun, požare na području na kojem ista ta vlast tradicionalno ima najstabilnije biračko tijelo.

Problem takvog načina političke borbe nije samo u tome što je primitivan. Problem je što je opasan. Požari ugrožavaju ljude, kuće, vatrogasce, šume i imovinu. Optužiti nekoga da ih namjerno izaziva iz političkih razloga nije ništa drugo do li poziv na linč.

Politički cilj cijele ove komunikacijske spirale isti je kao i posljednjih desetak godina: proizvesti dojam da se država raspada, da institucije ništa ne kontroliraju, da je stanovništvo neposredno ugroženo i da živimo u permanentnom izvanrednom stanju.

Takva strategija kratkoročno može biti učinkovita. Strah privlači pozornost, bijes proizvodi klikove, a društvene mreže nagrađuju upravo sadržaj koji izaziva najsnažnije emocije.

Ali postoji problem. Što kada prođe vrijeme i najdramatičnije tvrdnje se ne potvrde? Tada ljudi počinju gledati unatrag. Počinju razlikovati ono što se doista dogodilo od onoga što im je bilo predstavljeno kao činjenica. I počinju se pitati tko ih je informirao, a tko ih je pokušavao prestrašiti. Tu teorije zavjere postaju politički autogol.

Jer ljudi mogu biti ljuti na vlast. Mogu željeti njezinu smjenu. Mogu vjerovati da je napravila ozbiljne pogreške i zbog toga je kazniti na izborima. Ali većina ljudi ipak ne želi živjeti u svijetu laži u kojem politički protivnik potajno truje narod, falsificira mjerenja, skriva bolesti i na kraju — pali Hrvatsku. Jer to više nije borba protiv političkog protivnika, nego borba protiv stvarnosti.