Počeo je u Bjelovaru, nastavio u Norveškoj: Danas posao dijeli sa najvećim svjetskim ‘gaming’ facama

Od Bjelovara, preko Norveške, diljem svijeta, pa sve do Tokija. Put kojim se posljednjih godina ‘kretao’ život umjetnika, rođenog Bjelovarčanina Dine Tomića teško bi se mogao unaprijed isplanirati. Nakon brojnih putovanja, prilika ga je tako po prvi put odvela u Japan i to ne turistički, već zbog posla koji ga je svrstao među najveće svjetske face zabavne i kreativne industrije. Deset dana provedenih u Tokiju obilježili su poslovni eventi, sastanci, prezentacije, susreti s ljudima iz kompanija poput Sonya, Nintenda i Sege, ali i brojne nove mogućnosti za projekte na kojima radi.

Ovo je priča o Bjelovarčaninu koji je još kao tinejdžer odlučio postati najbolji u onome što radi, a danas svojim radom dopire do ljudi i kompanija o kojima mnogi mogu samo sanjati.

– U Tokiju je, u norveškoj ambasadi predstavljen novi investicijski fond Sagas, iza kojeg stoji norveški investitor Teodor Bjerrang. Upravo je taj fond, važan za razvoj dvaju projekata, igricu ‘Samurai Saga’ i ‘No Devil Lived On’. U tu priču ušao sam zahvaljujući ranijim suradnjama i dugogodišnjem radu u svijetu kreativne industrije. Moja uloga nije samo umjetnička u užem smislu. Zadužen sam za osmišljavanje vizualnog identiteta projekata, likove, karaktere, priču i cjelokupni vizualni svijet, pojašnjava 37-godišnji umjetnik, dodajući da je između ostalog imao priliku razgledati i najmoderniju tehnologija koja se koristi za produkciju velikih filmskih projekata.

Posebno mu je ostao u sjećanju golemi ekran visok desetak metara koji se proteže u krug, a koristi se kako bi tijekom snimanja stvorio napredne filmske efekte. Zanimljiv mu je bio i način poslovnog ophođenja. Primjerice, vizitke se ne predaju usputno, nego s velikom pažnjom. Okreću se prema osobi kojoj se predaje, prima objema rukama, proučava nekoliko sekundi i tek potom sprema, ali ne bilo kojim redoslijedom već prema poslovnom statusu.

– U Tokiju su svi jako ljubazni, iznenađujuće je tiho, nitko ne viče, svugdje se stiže na vrijeme, radovi se odvijaju tijekom noći. S obzirom da ćemo tamo najvjerojatnije otvoriti ured, veseli me što ću biti snažno vezan uz Japan. Posebno je fascinantna čistoća grada. Nigdje nisam vidio komadić smeća, zalijepljenu žvakaću na nogostupu. Velika pažnja posvećuje se javnim toaletima, koji su besprijekorno čisti, opremljeni i prilagodljivi svačijim navikama, priča Tomić.

Naravno, posjet Tokiju nije mogao proći ni bez gastronomskog istraživanja. Probao je različite vrste sushija i ribe, a posebno ga je oduševio Wagyu i Kobe beef.

– Riječ je o vrsti govedine koja se doslovno topi u ustima, poput ‘mesnatog maslaca’. To je jednostavno nešto najukusnije što sam ikad jeo. Jednako su me oduševili i mali restorani specijalizirani za svega nekoliko jela, kao i način na koji se hrana često priprema pred gostom. U Tokiju je moguće pronaći gotovo sve, od vrlo jeftinog obroka do restoranskih jela od par stotina eura, otkriva ovaj svestrani umjetnik.

Ipak, iza dosadašnjih velikih međunarodnih projekata stoji priča koja je počela puno ranije i dalje od Tokija.

Dino Tomić je iz Bjelovara u Norvešku otišao kada mu je bilo samo 14 godina. Njegov otac prethodno je radio sezonski u Norveškoj, a nakon nekoliko sezona odlučio je ondje povesti cijelu obitelj.

– Sestra je imala sedam, brat tri godine. Prvi susret s Norveškom bio je prilično brutalan. Živjeli smo u planinskom području Dagali, nedaleko poznatog skijaškog središta Geilo, gdje su nas dočekali snijeg i temperature kakve do tada nismo poznavali. Prve godine imali smo oko tri metra snijega i -30 Celzijevaca. Počeo sam voziti snowboard, brat i sestra su skijali, tako da nam se Norveška vrlo brzo uvukla pod kožu, prisjeća se.

Već nakon završetka osnovne škole Tomić je krenuo u umjetničkom smjeru. Tri godine učio je crtanje i različite umjetničke discipline, a potom nastavio školovanje za učitelja crtanja. Presudan trenutak dogodio se kada je imao 16 godina. Tada si je postavio cilj koji je zvučao gotovo nemoguće.

– Rekao sam sam sebi da moram napraviti jednu sliku svaki dan, bez prestanka. I to sam radio od 16-e do 26-e godina. Nisam ‘fulao’ nijedan dan u tih deset godina. Ponekad sam napravio jednu, ponekad pet, šest njih. U tom sam razdoblju nacrtao tisuće radova, neprestano pomičući vlastite granice, otkriva umjetnik.

Kada bi savladao jednu tehniku, namjerno bi prelazio na ono što nije znao.

– Portreti su u početku izgledali užasno. Odlučio sam ih crtati, sve dok ne postanu odlični. Nakon stotina i stotina portreta prešao sam na pejzaže, zatim na druge tehnike i materijale. Cilj mi je bio odgovoriti na bilo koji izazov, objašnjava Tomić koji svoju priču ne veže uz talent, već tvrdi upravo suprotno, da je većinu ‘izbrusio’ dugotrajnom vježbom i predanim radom.

Takav pristup doveo ga je i do društvenih mreža. Kada je počeo objavljivati radove na Instagramu, broj pratitelja i pregleda počeo je naglo rasti, a s njim su stigle i suradnje s brojnim brendovima. Među njima je bio i Sony, kao i razni proizvođači papira za crtanje, olovaka, boja i opreme za tetoviranje. Tomić se, naime, godinama bavio i tetoviranjem, a upravo je taj dio povezan s njegovom suprugom, Norvežankom i tattoo umjetnicom koju je upoznao na tattoo konvenciji u New Yorku.

– U jednom trenutku mi je zasmetalo što su neki ljudi moje radove uspoređivali s tuđima. Odlučio sam biti drugačiji i krenuo u eksperimentiranje s neuobičajenim materijalima. Počeo sam izrađivati slike od soli, ‘zapaljive’ slike od baruta, u bojama koje mijenjaju izgled pod utjecajem vode i topline, bojama koje svijetle u mraku…Radovi od soli posebno su odjeknuli. Dobivao sam nenormalno puno pogleda na internetu, priča Tomić čija je filozofija jednostavna. Čim nešto potpuno svlada, vrijeme je za novi izazov.

Rođeni Bjelovarčanin i dalje živi u Norveškoj sa suprugom i dvojicom sinova, Stormom i Frostom. Životi su im doslovno isprepleteni kreativnim svijetom, a zanimljivo je i to što Tomić među svoje hobije ubraja nešto što je zapravo ponovno povezano s njegovim poslom, društvene igre. Kod kuće ima kolekciju od oko 3 600 kutija društvenih igara, a jedan od njegovih ciljeva je jednog dana napraviti prostor nalik muzeju s najvećom takvom kolekcijom.

– Imam jednu od najvećih ‘board game’ kolekcija u svijetu. Igre su dio industrije u kojoj radim. Stvaram svih sedam dana u tjednu, nerijetko po cijele dane i upravo u tome vidim najveću vrijednost svega što sam do sada ostvario. Na početku nisam gotovo ništa zarađivao, bio sam loš, nisam uvijek dobro crtao. Ali imao sam jasan cilj. Nikada ne bih mogao raditi nešto što ne volim ili nešto što me ne zanima. Znao sam da moram jako dobro ‘izbrusiti’ vještine i da ću tek onda od svoje umjetnosti moći živjeti, iskren je Dino Tomić o kojem ćemo u budućnosti zasigurno još puno slušati i čitati.