Godina dana bez Bandića, gradonačelnika po kojem se ništa neće zvati

Prošla je godina dana otkad je prestalo kucati srce Milana Bandića, kontroverznog gradonačelnika, ljubljenog i osporavanog neimara koji nije znao reći ne, za koga ništa nije bilo preskupo ili nemoguće sve dok je ključ gradske riznice, najveće kase u zemlji u njegovim rukama.

Rođen 22. studenog 1955. u Grudama u Bekiji, Bandić se preselio u Zagreb kako bi studirao obranu i zaštitu na FPN-u. Ranih 1980-ih započeo je svoju karijeru u Savezu komunista Hrvatske, kasnije SDP. Postao je zagrebački gradski vijećnik 1995., a nakon pada HDZ-a na parlamentarnim izborima 2000. kandidat je SDP-a za zagrebačkog gradonačelnika, te pobjeđuje s 20% glasova. Nastavit će služiti još pet mandata, kasnije prešavši u koaliciju s HDZ-om 2015. godine, nakon što je izbačen iz SDP-a 2009. godine jer se kandidirao za predsjednika protiv SDP-ovog kandidata, zbog čega je kasnije osnovao vlastitu stranku, nazvanu po sebi.

Primljen je u Braću hrvatskog zmaja kao Zmaj od Kamenitih vrata, bio je počasni građanin Srebrenice, počasni predsjednik Dinama, a prije četiri godine ga je Vladimir Putin odlikovao Ordenom prijateljstva.

U proteklih godinu dana njegovi stranački drugovi sjetili su ga se svega nekoliko puta obilazeći njegov grob koji je upravo darovan udovici. I dalje nema ploče, samo drveni križ na prostoru gdje grobova nije trebalo biti.

Nitko ga ne spominje u kontekstu nasljeđa, vizije i djela osim u slučajevima gradnji fontane i nedavno otvorene žičare, ali uvijek postavljajući pitanja: je li sve to trebalo biti duplo skuplje od očekivanog? Spominje ga nova vlast u Zagrebu svakoga dana, ali kojim riječima, nije za javnu objavu.

Kao iz pjesme Bijelog dugmeta, “po njemu se ništa neće zvati”, nikome ne nedostaje osim udovici i to posebno oko 15 u mjesecu jer joj njegova mirovina nije dovoljna za režije.