Je li Tuđmanova ideja pomirdbe Hrvata umrla na vratima nasljednika na Pantovčaku

Rat između ustaša i komunista nije gotov. Ustaški zločini tijekom II. svjetskog rata pa partizanske egzekucije bez suda nakon Bleiburga nisu samo povijest. Udbaška ubojstva hrvatskih emigranata i ubojstva diplomata SFRJ od ruke emigracije također su još živa. Tako to obično bude kad sudovi ne naprave svoj posao, kad oštećeni imaju osjećaj da pravda nije zadovoljena.

Slučaj Perković/Mustač samo je još jedan od povoda kad se vadi oružje iz nauljenih futrola. Zašto polimovati njihove, a ne naše, zašto suditi naše, a ne njihove?

Gledajući bližu povijest, godine stvaranja pokreta za neovisnost Hrvatske, pobijedio je dr. Franjo Tuđman s tezom o nacionalnoj pomirdbi, o zajedničkom cilju samostalne domovine za koju će se zajedno boriti sinovi svih Hrvata, bez obzira kome su u prošlosti pripadali. Bili oni ustaše, partizani, domobrani, komunisti, haesesovci…

I dobro nam je išlo, ljevica, desnica, građanski centar… svi su bili zajedno u Domovinskom ratu. Imali smo i Vladu nacionalnog jedinstva kao krunu zajedničkih stremljenja svih hrvatskih opcija za neovisnom državom.

Zašto je danas takvo nešto nezamislivo? Konceptu nacionalne pomirdbe suprotstavljen je koncept lustracije za koji je velik dio desnice bio i ostao i danas. On bi podrazumijevao uklanjanje svih kadrova iz bivšeg jugokomunističko/socijalističkog sustava, posebno onih koji su se ogriješili u kažnjavanju ili su pak sudjelovali u ubojstvima političkih protivnika.

Više svoja zvanja tako ne bi mogli obnašati suci koji su sudili po tada važećim zakonima, primjerice, o verbalnom deliktu, nacionalizmu ili ugrožavanju poretka.

Ipak, na piku su uvijek bili pripadnici “tajne policije”, UDBA-e, KOS-a, od kojih su mnogi okrvavili ruke upravo u obračunima s dijelom emigracije koja je dobila legitimitet i “uskrsnula” upravo u Tuđmanovoj Hrvatskoj.

Josip Manolić je u svojim memoarima napisao da je više od 80 posto pripadnika Udbe prešlo na hrvatsku stranu i to je smatrao jednim od ključnih uspjeha, preduvjeta za stvaranje neovisne Hrvatske. Ipak, velik dio emigracije nikad ih nije prihvatio. I danas zagovara obračun s njima, a upravo je presuda njemačkog suda u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića bila smjerokaz kako bi trebalo postupati i u Hrvatskoj.

Nulta tolerancija prema zločinima, ubojstvima, protagonistima osobnog ili državnog terora svejedno, trebala bi se odnosti na sve. Svaka bi glava, bez obzira nosila na kapi U, zvijezdu petokraku ili kokardu, trebala odgovarati ako je počinila zločin. Međutim, neki su zločini prihvatljiviji od drugih, ako ih čine naši istomišljenici.

Umrijet će protagonisti krvavog rata iz 40-ih, a rat nastavljaju njihovi sinovi, unuci. Za sada puca samo teška verbalna artiljerija. Do primirja i danas često spominjanog diplomatskog dogovora. A što bi on trebao sadržavati i je li uopće izgledan?

Foto FaH