U Francuskoj gore ulice, u Hrvatskoj gore društvene mreže

Francuzi diljem zemlje nasilno prosvjeduju zbog kontroverzne mirovinske reforme. U Njemačkoj je u ponedjeljak stao čitav javni promet jer sindikati traže prilagodbu plaća inflaciji. U Hrvatskoj pak, otkako je nereda u Francuskoj i Njemačkoj, gori Twitter.

Razni aktivisti, osnaženi primjerom Ivana Pernara, izumitelja Facebook aktivizma u Hrvata, dižu Hrvate da na ulici iskažu svoje nezadovoljstvo i slijede primjer nasilja u službi boljitka svojih francuskih kolega.

Ali, kažu aktivisti koji s čežnjom gledaju požare na ulicama Pariza, Hrvati nisu tako strastveni. Previše smo pasivni, zato nam i jest tako. Da smo složni, sada bismo i mi palili kante za smeće i bacali kamenje na policiju, živjeli na rubu i izbjegavali gumene metke.

Pobuna bez cilja

Jedino što nedostaje tim plemenitim aktivistima koji bi rado žrtvovali tuđe živote jest konkretan cilj. Njemački sindikati traže veće plaće, Francuzima se ne ostaje raditi do 63. godine, pa onda sigurno i Hrvatima nešto mora smetati!

Aktivistima nije normalno da sve bude normalno.
Što donekle i ne čudi s obzirom da je taj pojam tenkovski pregazio aktualni predsjednik čiji su javni nastupi sve, samo nisu normalni.

No, kada stavimo nenormalnog predsjednika sa strane, jasno je da twitter-pernari neće tako brzo doživjeti svoju uličnu revoluciju i da će bijes s društvenih mreža ostati u kavezu interneta.

Prosječan Hrvat, ako već i ide na ulicu, u ruci drži šalicu tople kavice s mljekecom umjesto molotovljeva koktela. Kupa se u kadi, umjesto pod vodenim topovima.

To ne znači da su hrvatski građani plašljivci koji se boje boriti i protiv puno jačeg neprijatelja.
To samo znači da su se hrvatski građani opekli na aktivistima koji su ih pozivali na profulane revolucije i stekli svoju slavu, moć i novac na njihovim iskrenim, ali naivnim nadanjima. Tek nakon što smo vidjeli kakva je alternativa institucionalnoj politici, shvatili smo koliko nam je ustvari dobro.