‘Čekam smrt. Nadam se da neće biti teška i da mi tijelo neće biti raskomadano.’

Ukrajinski portal Hromadske prenio je potresno svjedočanstvo Nadie Sukhorukove, stanovnice Mariupolja koja je na svojoj Facebook stranici podijelila stravičnu svakodnevnicu stanovnika toga grada čija sudbina ovih dana neodoljivo podsjeća na onu grada Vukovara. Svjedočanstvo prenosimo u nastavku.

U šetnju izlazim u pauzama između bombardiranja. Moram prošetati kujicu. Ona cvili, drhti i skriva se između mojih nogu. Čitavo vrijeme želim spavati. Moj dvorište, okruženo neboderima, tiho je i mrtvo. Više me nije strah razgledavati. Ispred mene gori ulaz u zgradu kućnog broja 105. Plamen je već progutao prvih pet katova i polako žvače šesti. Vatra u sobi jednog od stanova gori delikatno poput kamina. Prozori su crni od čađe i bez stakla. Izgorjele zavjese plaze iz njih poput jezika. Gledam ih smireno, osuđena sudbinom. Sigurna sam da ću umrijeti. To je samo pitanje dana. U ovome gradu svi stalno čekaju smrt. Samo bih htjela da ne bude previše strašna. Prije tri dana, posjetio nas je prijatelj mog starijeg nećaka i rekao da je pogođena vatrogasna stanica. Poginuli su ljudi koji su nas spašavali. Jednoj ženi otrgnuta je ruka, noga i glava. Sanjarim o tome da mi tijelo ostale u komadu čak i nakon što eksplodira bomba iz zraka. Ne znam zašto, ali to mi se čini važnim. Iako, nema zakapanja za vrijeme napada. To su nam rekli policajci kada smo ih pitali što da radimo s preminulom bakom jednog našeg prijatelja. Savjetovali su nam da je stavimo na balkon. Pitam se koliko je balkona na kojima leže trupla. Naša zgrada na Aveniji mira jedina je koja nije primila izravan pogodak. Dvaput ju je pogodila granata, neki prozori su izbijeni, ali u usporedbi s ostalim zgradama nije toliko oštećena. Čitavo dvorište pokriveno je slojevima pepela, stakla, plastike i metala. Trudim se ne gledati u željezno čudo koje je doletjelo na dječje igralište. Liči mi na raketu ili možda minu. U svakom slučaju, izaziva nelagodu. Vidim nekoga iza prozora na trećem katu i sva se stisnem. Ispada da se plašim živih ljudi. Moja kujica počinje zavijati, što je znak da će ponovno početi pucati po nama. Vani sam usred bijela dana okružena grobnom tišinom. Nema automobila, ne čuju se ljudski glasovi, nema djece, a ni bakica na ogradi. Čak je i vjetar zamro. Iako, tu je nekoliko ljudi. Leže ispred zgrada i na parkingu prekriveni odjećom. Ne želim gledati u njih jer se bojim da ću vidjeti nekog poznatog. Život u ovom gradu tinja u podrumima. Poput svijeće u našem skloništu. Lako ju je ugasiti. Bilo kakva vibracija ili povjetarac dovoljan je da se spusti tama. Pokušavam plakati, ali ne ide. Žao mi je same sebe, svoje obitelji, svojeg supruga, svojih susjeda i svojih prijatelja. Vraćam se u podrum i osluškujem struganje željeza. Sada su prošla već dva tjedna, a više ne vjerujem da sam živjela bilo kakav drugi život izvan ta dva tjedna. Još uvijek ima ljudi u podrumima po Mariupolju. Iz dana u dan sve im je teže preživjeti. Nemaju ni vode ni hrane ni svjetla, a napolje ne mogu. Stanovnici Mariupolja moraju ostati živi. Pomozite im. Širite riječ. Neka svi znaju da se i dalje ubija civile.

Foto: Hina/PAP