Samo dvoje političkih liliputanaca podržava lakrdijaške istupe predsjednika, drugi se smiju ili prijete

Inicijativu predsjednika Republike Zorana Milanovića da Hrvatska ulazak Finske i Švedske u NATO uvjetuje izmjenama izbornog zakona u BiH podržale su tek dvije i to, što se utjecaja tiče, potpuno minorne hrvatske stranke. Radnička fronta najpoznatija po avangardnim lijevim stavovima poput koketiranja s nacionalizacijom imovine, a tu je i HSS čiji aktualni čelnik Krešo Beljak uspješno nastavlja kontinuitet raspada te nekada velike i ugledne stranke.

Spomenutoj ekipi nedostaje tek Živi zid, i to iz samo jednog razloga – oni su se već raspali.

Vanjskopolitičku inicijativu predsjednika Republike, dakle, ne podržava nitko iole bitan u domaćoj politici, a na međunarodnom planu još se gore. Inozemne reakcije mogu se podijeliti u dvije grupe. U jednoj su oni koji Milanovićevu inicijativu ismijavaju, a u drugoj oni koji nam zbog toga prijete.

Izdašna niša vrijeđanja

Predsjednički stand-up nastupi u kojima zabavlja narod vrijeđajući HDZ-ovce svakako su medijski atraktivni, a niša antagonizma prema toj stranci i osobama koje ju vode uvijek je bila izdašna. No, kada se Milanović počne baviti ozbiljnim stvarima, kredibilitet mu naglo pada i to iz najmanje dva razloga.

Jedan je banalan – ako se pozicioniraš kao lakrdijaš, od tebe se očekuje da nasmijavaš narod, a ne da ga zamaraš ozbiljnim stvarima. Drugi je mnogo bitniji. Želiš li se baviti ozbiljnim poslom, moraš imati ozbiljne ideje. Ovdje je, dakle, bitno i tko govori i što govori, a Milanović pada na oba ta ispita.

Bavljenje međunarodnom politikom, posebice hrvatskim narodom u BiH, Milanovićev je trenutni hir, zvečka kojom maše u sezoni proljeće-ljeto 2022. godine. S njime mašu Radnička fronta i HSS, dok je ostatak hrvatske političke scene jasno na strani proširenja NATO-a i konstruktivne uloge Hrvatske u Europskoj uniji koja, dakako, uključuje i bitku za prava Hrvata u BiH.

Kada se sve zbroji, na jednoj su strani Milanović i Radnička fronta, na drugoj svi ostali.

Na jednoj strani EU i proširenje NATO-a, a na drugoj moskovski čovjek, udbin poslušnik i blokada Hrvatske.

Na kraju krajeva, tu je i izbor između smjera za budućnost i smjera za prošlost.