Pomahnitali predsjednik dohvatio se i pjesništva. Fulao je i autora i stihove i poruku.

On nije običan lider. On poznaje hrvatsku književnost, čita Matoša i ostale velike autore. On je naočit, knjiški državnik koji razumije značaj hrvatskog pjesništva. Ako već ne može biti kao Tuđman, pa odlaziti Krleži doma, onda barem može svakodnevno odlaziti do biblioteke Ureda predsjednika i tamo sate provoditi čitajući velikane hrvatske književnosti. Takav dojam mogao je steći neki stranac ili neupućeni gledatelj slušajući nedavnu izjavu Zorana Milanovića, citiram: “I neću se umoriti kao trubač sa Seine u Matoševoj pjesmi”.

Na žalost istina je sasvim suprotna, surova i otužna. Nikada niti jedna od bezbrojnih gluposti koje je izgovorio nije nam u toj mjeri razobličila koliki je ridikul taj naš Predsjednik. U toj jednoj rečenici u kojoj se ponovno htio napraviti pametan, izdići se iznad ostalih, pokazati im kako su jadni, neuki, ništavni, nedorasli i nedostojni njegove veličine, znanja i sposobnosti, Milanović je izbljuvao nekoliko nečuvenih gluposti.

Najprije je autorstvo pjesme “Trubač sa Seine” pripisao Matošu, premda bi svaki maturant s nedavne norijade trebao znati da je “Trubač sa Seine” pjesma Dobriše Cesarića.

Međutim, to je tek početak. Naš učeni Predsjednik nije bez razloga spominjao Matoša. Naime, pjesma “Trubač sa Seine” ima i svoj podnaslov koji glasi “Matoš u Parizu”, jer Cesarić u pjesmi opjevava Matoša. Međutim, naš je Predsjednik, onakav minuciozan kakav jest, odmah zaključio da je Matoš autor pa je naciji iz rukava krenuo pogrešno tumačiti, pogrešne stihove, pogrešnog autora.

Kad naš pomahnitali pjesnik s Pantovčaka kaže: “I neću se umoriti kao trubač sa Seine u Matoševoj pjesmi”, on ne razumije da se trubač sa Seine uopće nije umorio. Naprotiv, on je neumoran i zato pjesma dalje kaže: “A kada umor svlada duše lijene, na otpor trubim, ja trubač sa Seine”. Pritom naš vrli odlikaš i pogrešno citira Cesarića. Cesarić kaže: “kad UMOR svlada…”, a naš Zoran: “kad SAN svlada”…

Nije prošlo dugo, Milanović nam je na presici otkrio da on upravo sebe vidi kao tog Trubača iz Cesarićeve pjesme. To nije Matoš, kako je naumio Cesarić. To nije niti Bruno Bušić, kome su pariški Hrvati domoljubi na grobnu ploču isklesali stihove. “A kada umor svlada duše lijene, na otpor trubim, ja trubač sa Seine”. Naš skromni Zoran sam je sebi dodijelio tu ulogu, kad mu je već neće dodijeliti neki pjesnik ili neka skupina domoljuba.

Ne bi li se svrstao u društvo hrvatskih velikana, do kraja presice još je par puta uporno pogrešno tumačio, pogrešne stihove, pogrešnog autora.

Međutim, unatoč tolikim pogreškama, oni koji poznaju pjesmu “Trubač sa Seine”, koji znaju pravog autora, koji znaju kome je i zašto posvećena pjesma, toga dana ipak su nešto naučili. Naučili su kako može završiti Cesarićev “Trubač sa Seine” kad ga se dokopa neki pomahnitali pjesnik, neka truba s Pantovčaka.

A kao ispriku neopravdano zakinutom Dobrici Cesariću, jednom od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, evo i još jedan njegov stih iz pjesme Poludjela ptica: “Kakvi to glasi čuju se u mraku, nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica: Jedna u letu poludjela ptica.”