Svećenik o Halloweenu i Holywinu: ‘Nemamo nikakvu potrebu ulaziti u borbu s demonima i vješticama’

Izrezbarene bundeve, kostimirane zabave i razni strašni likovi posljednjih su godina postali uobičajen prizor uoči blagdana Svih svetih. Noć vještica ili Halloween mnogi doživljavaju kao priliku za zabavu i druženje, no njezino obilježavanje otvara i pitanje odnosa prema kršćanskoj tradiciji. S druge strane, uoči Svih svetih sve se više govori i o inicijativi Holywin, koja pozornost želi usmjeriti na svetost i kršćanske vrijednosti.

O tim običajima i njihovu značenju razgovarali smo s velečasnim Krešimirom Žinićem, župnikom Župe Svetog Šimuna i Jude Tadeja u Cigleni te Župe Svetog Ivana Krstitelja u Ždralovima, koji smatra kako su kršćansko obilježavanje Svih svetih i Noć vještica dva potpuno različita pristupa.

„Mogu slobodno kazati da pripadam onom krugu vjernika koji drže da je ovdje riječ o potpuno oprečnim tezama. Kršćani svoje uporište u borbi protiv zlih sila (ili demona ili pak đavla) imaju u otkupiteljskom djelu našega Spasitelja Isusa Krista. U njemu po sakramentima (napose sv. ispovijedi i euharistiji) dobivamo snagu u borbi protiv zlih sila“, ističe velečasni Žinić.

Dodaje kako nikakvi simboli ni rituali ne mogu čovjeka zaštititi od zla niti zamijeniti snagu koju vjernici pronalaze u sakramentima.
Iako se u samom nazivu Halloween može prepoznati poveznica s kršćanskom tradicijom, jer je riječ o skraćenici izraza All Hallows’ Eve, odnosno večer uoči Svih svetih, običaji koji se danas povezuju s tim datumom, prema njegovim riječima, nemaju isto uporište.

„Noć vještica nije u skladu s našim korijenima i tradicijom. Poganski je to način obračunavanja s demonima, premda se i u samom naslovu Halloween u nekom dijelu nazire kršćanska tradicija“, pojašnjava velečasni Žinić.

Jedan od prepoznatljivih simbola Halloweena, izdubljena bundeva sa svijećom, povezuje se s legendom o irskom kovaču Jacku O’Lanternu. Prema toj legendi, Jack se odlučio poigravati s đavlom, a ishod takve igre bio je da je ostao prikraćen za raj. Na vratima pakla dočekao ga je đavao i vratio u mrak, dajući mu pritom žeravicu. Budući da je Jack u džepu imao repu, izdubio ju je i u nju stavio žar tražeći u lutanju put prema kući.

„Tako je Jack prema legendi postao simbol duše koja je odbačena i koja luta između svjetova. Samo po sebi je jasno da takvo shvaćanje nema nikakvih dodirnih točaka s kršćanstvom, odnosno daje potpuno drugu sliku od one koju daje svetkovina Svih svetih“, govori velečasni Žinić.
Za razliku od takvih predodžbi, kršćanska se poruka temelji na vjeri u spasenje i Božju blizinu.

„Bog nas je spasio po svojem Sinu i želi nas za sebe. Nije mu imanentno učiniti nas prokletim, niti mu je nakana tjerati nas da svoj vijek završimo kao lutalice bespućima svemira. Naposljetku, poslao je svoga Sina da nam u njegovom Pashalnom misteriju pokaže koliko nam želi biti blizak. Na nama je samo da doživimo Boga kao onoga koji nam želi samo dobro i da pokušamo u sebi donijeti odluku da se i mi njemu u vrlinama što više približimo pri tom izbjegavajući ono što Bogu proturječi“, poručuje Žinić.

Holywin kao alternativa

Kao jednu od inicijativa koja nastoji ponuditi drukčiji sadržaj uoči Svih svetih, velečasni Žinić posebno izdvaja Holywin. Riječ je o događanju koje pozornost umjesto na zastrašujuće motive usmjerava na svetost i primjere ljudi koji su svojim životom svjedočili vjeru.

„Želio bih pohvaliti jednu krasnu inicijativu osmišljenu u novije doba, a to je Holywin. Inicijativa nosi u sebi intenciju preoblikovati naša razmišljanja i usmjeriti ih na samu bit. Priču s negativnom (pesimističnom) i zastrašujućom konotacijom pretvoriti u pozitivnu (optimističnu) i spasenjsku. Kao kršćani nemamo nikakvu potrebu ulaziti u borbu s demonima i vješticama, jer spašeni smo prolivenom Kristovom Krvi. Uprijeti nam je pogled prema primjerima svetosti života i pronaći želju takvim ga ostvarivati“, ističe Žinić.

Govoreći o važnosti približavanja tih blagdana mladima, velečasni Žinić podsjeća i na pojam općinstva svetih, koji vjernici izgovaraju u molitvi Vjerovanja.

„Vjernici u svijetu čine Crkvu, u starini naznačenoj, kao onu koja se bori (ecclesia militans). Poslije Drugog vatikanskog sabora taj naslov je ublažen. Nije više toliko izražen u ratničkoj retorici premda život jest borba. Sada se ona naziva hodočasničkom Crkvom ili Crkvom koja je još uvijek na putu prema vječnoj domovini (ecclesia peregrinans)“, pojašnjava Žinić.

Sva tri dijela Crkve čine jedno mistično tijelo s Kristom kao glavom te dijele zajedništvo u svetim stvarima i zajedništvo svetih osoba. Dok se vjernici mole za duše u čistilištu, hodočasnička se Crkva preporučuje u zagovor i posredovanje svetih.

Osvrćući se na pitanje gubi li se danas sjećanje na pokojne, velečasni Žinić smatra kako problem ipak nije toliko u zaboravu koliko u sve manjoj potrebi za molitvom.

„Ne bih rekao da se gubi sjećanje na pokojne, jer ne može se tek tako preboljeti gubitak voljene osobe. Više bih naglasio da jenjava potreba moliti za pokojne. Nekako stječem dojam da je sve više vjernika koji se redovito ne mole. Iz tog razloga Crkva stavlja naglasak na molitvu za potrebe svih članova, a poglavito za one kojih se nitko ne sjeća niti se za njih moli“, upozorava velečasni.

Prvi dani studenoga zato su, zaključuje, prilika da se nakratko zastane u svakodnevnoj žurbi i razmisli o pitanjima života i smrti.