Doživotno ili dosmrtno uzdržavanje? Jedna riječ u ugovoru odlučuje tko je vlasnik kuće

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Dvije riječi znače gotovo isto. Jedno je do kraja života, drugo do smrti, pa se mnogima čini svejedno koja od njih piše na vrhu ugovora. Nije svejedno.

Uzmimo dvije susjede. Obje su udovice i obje su ostale same u velikoj kući. Svaka se dogovorila s nećakom da će se on brinuti o njoj dok je živa, a kuća će zauzvrat biti njegova. Prva je kod bilježnika potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju, druga ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Godinu dana poslije prva je i dalje vlasnica svoje kuće. Druga više nije.

U oba ugovora jedna strana obećava skrb, najčešće smještaj, hranu, njegu, plaćanje režija i pogreb, a druga zauzvrat daje imovinu. Sve je u tome kad kuća mijenja vlasnika.

Kod doživotnog uzdržavanja nećak postaje vlasnik tek kad teta umre. Do tada se u zemljišnu knjigu upisuje samo zabilježba da ugovor postoji.

Kod dosmrtnog uzdržavanja kuća se prenosi još za života. Teta nakon upisa u zemljišnu knjigu živi u kući koja više nije njezina.

Baš zbog te zabune pravila su stroža od 30. prosinca 2023. i vrijede za ugovore sklopljene od tog dana. U Zakonu o obveznim odnosima sada uz doživotno uzdržavanje piše “uz prijenos imovine nakon smrti”, a uz dosmrtno “uz istodobni prijenos imovine”. Sudac ili javni bilježnik mora ugovor pročitati, objasniti razliku između dvaju ugovora i izravnim pitanjima provjeriti jesu li obje strane razumjele što potpisuju.

Tko ipak potpiše dosmrtno uzdržavanje, ima dva osigurača. Kad se kuća prenosi, u korist uzdržavane osobe osniva se pravo stanovanja, osim ako se ona sama tome usprotivi. Uzdržavana osoba može tražiti i da obveza uzdržavanja ostane vezana uz kuću, što se zove stvarni teret. Tada uzdržavanje može tražiti od svakog sadašnjeg i budućeg vlasnika, i ako nećak kuću proda.

Onaj tko se brine smije imati ugovore s najviše troje ljudi. Ugovor preko tog broja je ništetan, dakle ne vrijedi, a to se prije ovjere provjerava u Registru koji vodi Hrvatska javnobilježnička komora.

Ugovor se može raskinuti sporazumno. Ako dogovora nema, raskid se traži na sudu, i to kad obje strane žive zajedno, a odnosi su postali nepodnošljivi, ili kad jedna strana ne ispunjava obveze. Vrhovni sud u jednom je takvom sporu zaključio da za raskid nije dovoljno to što obveza povremeno i u neznatnoj mjeri nije ispunjena.

Posljedice osjete i djeca uzdržavane osobe. Kuća prenesena uz uzdržavanje nije dar, pa djeca u pravilu ne mogu tražiti povrat kuće na ime nužnog dijela, kao što mogu kod darovanja.

Foto: andibreit / Pixabay


PODIJELI S PRIJATELJIMA!
Pravila o privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kad se vratite na naše web mjesto i pomažu našem timu da shvati koji su dijelovi web mjesta vama najzanimljiviji i korisniji.

Pravila o privatnosti