Odlazak čovjeka koji je stvorio autorsko novinarstvo, koji nikad nije prešao na stranu tišine

Treba pisati dvadeset godina, kao nitko i ništa, da bi stekao pravo na neko “ja”. Govorio je Igor Mandić začetnik našeg autorskog novinarstva. Kao i svi značajni pisci ili novinski autori imao je bezbroj oponašatelja i ni jednog sljedbenika. Svoj stil je izgradio i na utjelovljenu sebe kao monumentalne kulturne pojave, koja oblaporno jede, pije, uživa u dobrim cigarama, kao što glasno govori, raspravlja ili piše na pisaćoj mašini.

Nikad nije prešao na stranu tišine, praznine duha, anonimnosti i bestjelesnosti koju nude kolektivistička društva ili u kakvoj žive suvremenici društvenih mreža. I jedno i drugo za njega je bio vid kolektivnog terora nad autorskim i osobnim. Bio je ozbiljan i zabavan pisac i polemičar, prvi moderni trendsetter na kulturnoj sceni bivše Jugoslavije. Prevodio je francuske pjesnike i tumačio “Gutenbergovu galaksiju” Marshalla McLuhana prije nego je prevedena i na jedan jezik južnoslavenskih naroda.

Bio je izuzetna pojava i pronositelj važnih kulturnih ideja. Meni nezanimljiv nakon raspada Jugoslavije u kojoj su te ideje bile privlačne i moderne. On sam bio je utopijski, ne stvarni, Jugoslaven čije političke interpretacije ne bi trebalo ozbiljno shvaćati jer ih ni sam nije slijedio. Kako god, trideset godina nakon raspada Jugoslavije, na kulturnoj sceni nema ničeg i nikog ni približno tako zanimljivog i modernog kao što je bio Igor Mandić. Okrenuti smo sebi i uspoređujemo se sa samima sobom, rezultat čega je ništa.

Upoznao sam ga prije rata na književnoj promociji u sarajevskom Domu pisaca, poslije koje smo večerali. Zahvalio je šefu kuhinje na izvrsnoj leskovačkoj mućkalici, meni na lijepim riječima koje su, koliko je to bilo moguće, skrivale strahopoštovanje. I danas se jednako osjećam dok o njemu pišem.