‘Pomirbeni govor’ nakon kojega su Bošnjaci još udaljeniji od Hrvata

Kada je bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović u studenome prošle godine došao u Vukovar, na obilježavanje 30. obljetnice okupacije grada, i kada se smjerno poklonio sjećanju na žrtve, u Hrvatskoj je – i od samog Milanovića – doživio ružan osobni napad, što je bio zapanjujući iskaz javnog uskraćivanja gostoprimstva, na osobnoj razini bezobrazan, a na političkoj skandalozan, piše Boris Pavelić za Aljazeeru.

Milanović je Džaferovića svojedobno nazvao “udbašem iz Zenice”; predsjednika SDA Bakira Izetbegovića nazvao je “velikim Hasan-agom pomiriteljem”; u petak je u Mostaru izjavio kako je Bosna i Hercegovina “nastala na krvi hrvatskih vojnika”… kao da Armija BiH ne postoji; a njegova metafora o “etničkom” i “građanskom” kao o “sapunu” i “parfemu” odavno je već uvrštena u antologiju balkanskih političkih uvreda.

Hrvatski je predsjednik u dvije i pol godine mandata o Bosni i Hercegovini izgovorio toliko neprimjerenih riječi, da je čak i pomirljivi poglavar Islamske zajednice u BiH reisu-l-ulema Husein Kavazović, dva dana uoči Milanovićeva dolaska u Mostar, ustvrdio kako se svakodnevno ponižavaju, ismijavaju i dehumaniziraju Bošnjaci koje se naziva muslimanima i “onima kojima treba sapun i šta sve što čujemo od najviših državnika naših susjeda”.

“Sve ovo nas s razlogom zabrinjava kao narod i kao zajednicu vjernika”, upozorio je reis Kavazović.

“Islamska zajednica se ne miješa u politiku, niti to želi, ali dijeli strahove svojih pripadnika, i ja kao reis imam obvezu o tim strahovima javno progovoriti”, izjavio je Kavazović na 30. obljetnicu početka opsade Sarajeva, u intervjuu tuzlanskom listu Ramazanske novine, dodajući da se “mora uraditi više kako bi se strahovi Bošnjaka čuli i kako bi njihovi prijatelji u svijetu ali i među susjedima, prije svega Srbima i Hrvatima, shvatili šta oni zapravo žele”.

Je li Milanović baš zbog tih iznimno ozbiljnih upozorenja u Mostaru govorio onako neuobičajeno pomiriteljski? Ako i jest, upadljiva je bila njegova etnička i politička jednostranost.

Najmanje što bi u današnjem, traumama još uvijek opterećenom Mostaru, trebao učiniti hrvatski političar kojemu je uistinu do prijateljstva, bilo bi barem ovo: otići u istočni dio Mostara, poslušati ratne žrtve i pokloniti se poginulima; posjetiti Gradsko vijeće i razgovarati s gradonačelnikom i svim vijećnicima; prijeći preko Starog mosta i po staroj čaršiji obići “mostarske dućane”; posjetiti novoobnovljenu Pravoslavnu crkvu koju je, podsjetimo, 1992. minirao HOS; otići na Partizansko groblje, monumentalni spomenik Bogdana Bogdanovića u zapadnom dijelu grada, koji je već godinama izložen proustaškom pustošenju, te ondje, ali i na Starom mostu, progovoriti o pomirenju, prijateljstvu, žaljenju zbog rata 1993. i zajedničkim oslobodilačkim akcijama 1995.

Ništa od toga nije učinio Zoran Milanović. Štoviše, on je u Domu Hercega Stjepana Kosače, našao shodnim iznijeti “uviđavnu” primjedbu kako je Hercegova kći Katarina “kod dolazaka Osmanlija završila u Rimu”.

U jednu riječ, sudjelovanje hrvatskog predsjednika na 30. obljetnici utemeljenja HVO-a u petak u Mostaru bilo je samo još jedan dokaz Milanovićeve nesposobnosti da poboljša odnose s Bošnjacima i u cijeloj Bosni i Hercegovini, piše Pavelić.