Mali podsjetnik za desne nostalgičare: Što je o 10. travnja i NDH govorio Franjo Tuđman

Od izjava dr. Franje Tuđmana o tome što je bila NDH, najpoznatija je ona koju je izrekao tijekom izlaganja na Prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice 24. veljače 1990. Tada je izjavio: “Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versailleskog mira krojila novi europski poredak (…) Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, nego je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika”.

Unatoč nekim kritičarima koji su tvrdili da je ta Tuđmanova izjava navodno rehabilitirala NDH, Tuđman se nikada nije ograđivao od te rečenice, nego je nastojao objasniti ono što je njome rečeno, kao i to što je sve sadržavao cijeli govor čiji je ona bila dio. Tuđman je upotrijebio formulaciju “nije bila samo”, što nedvojbeno potvrđuje da je uspostavu NDH i sam smatrao i “hirom osovinskih sila”.

Kako navodi znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest Davor Kovačić, kao svaki povijesni događaj, i taj je događaj bio posljedica posve određenih povijesnih čimbenika. Nakon što je u Beogradu 27. ožujka 1941. izveden puč, bilo je posve jasno da održanje Jugoslavije za Hitlera više nije bilo poželjno. Nijemci su zbog toga tražili nova rješenja za uređenje toga prostora, a pogled je posebice bio usmjeren prema Hrvatskoj. U Berlinu se, naime, mislilo da bi se poznato hrvatsko nezadovoljstvo Jugoslavijom i stalno prisutna želja za uspostavom slobodne Hrvatske dalo iskoristiti u cilju uništenja jugoslavenske države, koju bi na hrvatskim prostorima zamijenila novouspostavljena hrvatska država.

Mislilo se da bi takva nova hrvatska država bila jamac onakve stabilnosti na tom prostoru kakvu su Nijemci priželjkivali kada je 25. ožujka 1941. Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu. Nove okolnosti, koje su održanje Jugoslavije izbacile iz njemačkih planova, potaknule su njemačke predstavnike da uzmu u obzir tu želju i da je pokušaju iskoristiti za ostvarenje svojih vojnih i političkih ciljeva.

Kako Tuđman pozicionira NDH još je jasnije izrazio na konstituirajućoj sjednici Sabora 30. Svibnja 1990. Tada je rekao: “…Ukupna povijest Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. 1928.) i Jugoslavije (1929. 1941.) zbivala se u sjeni vidovdanskog centralističkog ustava, donesenog u beogradskoj skupštini 1920. protiv volje hrvatskog naroda, te ustava o Republici Hrvatskoj, što ga je tada donijelo izabrano predsjedništvo hrvatskoga naroda pod Radićevim vodstvom, na stranačkom skupu, pošto je Hrvatski sabor bio raspušten. Hegemonističke snage, što su ustrajanjem na centralističko unitarističkom uređenju Jugoslavije prouzročile sve dublju državno političku krizu, bile su prisiljene na popuštanje istom uoči Drugoga svjetskoga rata. Međutim, sporazum između Mačekova hrvatskoga vodstva i kneza Pavla i Cvetkovića o stvaranju Banovine Hrvatske i ponovnoj uspostavi Hrvatskoga sabora došao je ne samo prekasno već ga nije prihvatila ni većina srpskih političkih stranaka, ne mireći se s idejom federalizacije Jugoslavije.

Posljedice bijahu sve ono što se zbilo za vrijeme okupacije i revolucije.

Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije — naravno mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja.

Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a,  Velike Britanije i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora.”

Foto FaH