Žrtve trpe, a sustav šuti. Do kada tako?

U prvih osam mjeseci ove godine samo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji evidentirana je 91 žena žrtva obiteljskog nasilja, u istom razdoblju prošle 127, a to su one koje su nasilje prijavile. Većina žrtava šuti. U Bjelovarsko-bilogorskoj županiji ove godine niti jedna žena nije ubijena, u Hrvatskoj ubijeno ih je osam. Posljednji slučaj iz Slatine otkrio je niz propusta i policije i Općinskog državnog odvjetništva, a izjava ministra Alena Ružića da “to što je žrtva sama tražila ukidanje zaštitnih mjera protiv supruga baca drugačije svjetlo na slučaj” potaknula je prosvjed “Dok ministar baca svjetlo, žene ostaju u mraku”.

-Zadnja ministrova izjava govori da ga uopće ne zanima problem nasilja u Hrvatskoj, posebno nasilja nad ženama. Ocrniti ženu, žrtvu, majku šestero djece koje više nema je jako tužno i ja ne znam zašto je on još uvijek ministar – kaže organizatorica bjelovarske prosvjedne akcije Ines Ban.

 

Upravo su zbog pravosuđa, upozoravaju aktivistice, žene i dalje u mraku. Od 2016. do 2024. u Hrvatskoj je ubijeno 130 žena, tri četvrtine život su izgubile u obiteljska četiri zida. Zbog toga se traži da žrtve postanu prioritet, nasilje nad ženama prijeđe isključivo u kaznenu sferu, sustav se ubrza.

Propusti sustava

Marina Švagelj Jažić iz križevačke udruge Hera koja godinama radi sa ženama žrtvama nasilja upozorava kako policija, državna odvjetništva i sudovi često podcjenjuju opasnost i ne razumiju dinamiku nasilja, pa ni razloge zbog kojih žrtve traže ukidanje mjera pri čemu su prisila i prijetnje počinitelja tek neki.

-Možda žene ne rade, nemaju apsolutno nikakvih primanja i potpuno ekonomski ovise o počinitelju. Centri rijetko imaju kapaciteta i znanja prepoznati taj duboki psihološki mehanizam straha i kontrole. Uz to, tu je i pitanje nedostatka resursa i preopterećenosti svakog našeg sustava – napominje predsjednica Here.

Upravo je zbog toga neophodna edukacija jer ona može spasiti živote.

-Mi se svi unutar sustava koji radimo na izravnoj podršci i potpori žrtvama moramo konstantno educirati o psihologiji obiteljskog, partnerskog nasilja, dinamici, prisilnoj kontroli – napominje.

Sigurna kuća

Žrtve treba ohrabriti da prijave nasilje i napuste nasilnika. Neke spas pronađu u sigurnoj kući. Ona bjelovarska može primiti 16 osoba, žena i djece, i puna je. Nije to ništa novo, često se traži mjesto više, a one koje su ondje nisu otišle nakon prvog šamara i udarca. Trpe ih godinama, a obrasca žrtve i nasilnika pri tome nema.

-Nasilje ne bira. Žrtva može biti neprepoznata, možemo vidjeti sliku izvana koja prikazuje osobu koja nema problema, a unutar svoja četiri zida doživljava nasilje u svim oblicima. Svatko može biti žrtva i počinitelj nasilja – napominje voditeljica Sigurne kuće Bjelovar Iskrica Strčić.

U skloništu mogu ostati najduže godinu dana i za to vrijeme im se nastoji pomoći preuzeti, vratiti kontrolu nad životom.

-Sigurna kuća za ženu koja bježi od nasilja nije samo krov nad glavom, to je mjesto na kojem nakon dugo vremena može biti sigurna, zaštićena, bez straha i tu ima prostor za oporavak i dobiva podršku i pomoć – kaže.

No, za odlazak u sigurnu kuću potrebna je velika doza hrabrosti.

-Žene napuštaju cijelu svoju okolinu, često gube posao, djeca mijenjaju školu. Gube prijatelje, čak i širu rodbinu. Moraju se preseliti u potpuno drugu okolinu kako bi si osigurale siguran život. Moraju napustiti sve što su ponovno živjele – ističe Strčić.

Uz oporavak pred žrtvama je tako traženje posla, stana i to sve u sredini u kojoj ne znaju nikoga. I to je jedan od razloga zbog kojih mnoge ne napuštaju nasilnika jer iako život nema cijenu, on itekako košta.

Odnos društva

Uz ekonomsku ovisnost razlozi neprijavljivanja nasilja su i sram, osjećaj krivnje, strah od osude jer kao društvo skloni smo tražiti opravdanja za nasilnika jer “je bio pod stresom”, “malo si je popio”, “nije to htio” i okrivljavati žrtvu jer “nije zašutjela kada je trebala”, “sama je odabrala i to je njena loša odluka” i “ako je tako loše zašto ga nije ostavila ranije”. Nije zbog već navedenih razloga kao i zbog nepovjerenja u sustav koji nerijetko jednako tretira i počinitelja i žrtvu.

-Ako je žrtva u trenutku napada vikala ili se branila sustav to često tretira kao obostrani konflikt ili narušavanje javnog reda i mira. Ili ne daj Bože da je žrtva njemu u obrani nešto napravila jer se nasilnik i žrtva izjednačavaju. Žrtve tako gube povjerenje u institucije, ne vjeruju nikome i preostaje im jedino da ostanu gdje jesu i preživljavaju kako su naučile – upozorava Švagelj Jažić.

 

Dodatan strah proživljavaju žrtve koje su majke jer se boje prijave Centra za socijalnu skrb zbog toga što nisu prijavile nasilnika i tako djecu izložile nasilju.

-Majke se često suočavaju s kaznenim prijavama za povredu djetetovih prava i prijetnjom ‘ili prijava nasilnika i odlazak u sigurnu kuću ili oduzimanje djeteta’ što ih stavlja u pat poziciju – kaže Švagelj Jažić.

Očito je da se mijenjati mora puno toga kako bismo slučajeve poput onog iz Slatine spriječili umjesto da se poslije pitamo što je pošlo po krivu i sablažnjavamo i to tek na dan ili dva kada se vraćamo starim navikama u kojima se “ne bismo htjeli miješati”. Do sljedećeg femicida.